Možda sam i hodao u tvojim cipelama, ali nisam išao tvojom stazom.
Jedan od najčešćih pojavnih oblika egoizma kod čoveka je donošenje ličnog suda o širokom spektru tema koje nas okružuju, ljudima iz našeg neposrednog okruženja, ili pak o ljudima koji nisu deo našeg okruženja.
Svako od nas, prosečnih građana Srbije i Balkana, a i šire, imamo saopstveni sud o gotovo svemu. Sud smo iznosili na javnoj agori koja se najčešće formirala ispred seoske prodavnice ili mesne zajednice. Danas je su društvene mreže javna agora.
Imati sud ili stav o nekoj temi je skroz ispravno, ako posedujemo kvalitetne informacije (pouzdane i podložne proveri) o temi o kojoj iznosimo naše mišljenje. Za slučaj da nemamo ovakve informacije, naš sud je podložan sumnji i može se dovesti u pitanje. To, otprilike, radim poslednjih nekoliko sedmica. Trudim se da argumentovano i veoma strastveno dovedem u pitanje ili potpuno osporim tuđe sudove za koje smatram da nisu ispravni. Sa druge strane, potpuno slobodno ističem i iznosim svoje i prepuštam ih vašoj kritici.
Zašto to radim?
Ti naši stavovi su objavljeni javno na društvenim mrežama i nalaze se u putanjama i čvorištima internet prostora. Stajemo sa imenom i prezimenom iza svojih mišljenja (ne baš uvek, neki ih kriju iza lažnih profila). Dosta tih stavova je OPASNO (antivakcinaški stavovi na primer) po društvo i čovečanstvo. To je i jedini uzrok moje akcije.
Problemi nastaju kada krenemo da sudimo ljudima. Političarima treba suditi jer su oni javne ličnosti. Bukvalno, treba im suditi. Sudi se o boji kože, procentu “tuđe” krvi, sedim vlasima, seksualnoj orijentaciji, religiji, običajima, navikama, ponašanju, sklonostima, osobinama, karakteru, i drugim ličnim stvarima neke osobe.
Pre početka procesa zapitajmo se:
– Ko sam ja da sudim ljudima o bilo čemu?
– Da li sam ja išao u njihovim cipelama pa znam kroz šta prolaze te znam da njihovi potezi nisu ispravni i da greše?
U retkim slučajevima možemo dobiti pozitivan odgovor na ova pitanja. U tom momentu naš ego raste još više. Unesemo se u ulogu emisara i počnemo još jače da sudimo toj osobi koristeći sledeće rečenice:
– “Veruj mi, kad ti kažem, ne bih te lagao, pa prošao sam kroz to”
– “Najbolji savet koji mogu da ti dam je da ne brineš, da prepustiš da prođe neko vreme. Svakog dana će ti biti malo po malo bolje, znam ja, ali mora vreme da prođe”
– “Bio sam u tvojoj koži, znam kako se osećaš, znam kako ti je”
Ne znam, lažem. Nikad nisam bio u tvojoj koži. Ako sam ikada i bio u sličnoj/istoj situaciji, i obuo tvoje cipele NISAM PROŠAO ISTOM STAZOM kao i ti, te NISAM KOMPETENTAN DA TI LIČNO SUDIM.
– Sudi se ženama koje uživaju u svom telu
– Sudi se samohranim majkama
– Sudi se ljudima koji beže od surove realnosti
– Sudi se siromašnima
– Sudi se Romima
– Sudi se migrantima mučenicima sa Bliskog istoka
– Sudi se migrantima mučenicima sa Balkana koji rade tamo negde
– Sudi se fizičkim radnicima, higijeničarima, đubretarima
– Sudi se svim medicinskim radnicima zbog malog udela kukolja među njima
– Sudi se iskrenim komunistima zbog Staljina, Tita, i drugih
– Sudi se onima kojima je potrebna vera i onima kojima nije
– Sudi se meni jer sam racionalsta i skeptik
Sve su to iskrivljeni sudovi nastali kao deformacija prilikom prolaska kroz prizmu lične subjektivnosti.
Prestanimo da sudimo na ovaj način i svet će biti mnogo lepše mesto za život.
Na kraju, uvek možete da stanete ispred ogledala i da date JEDINI, PRAVI, NAJISKRENIJI SUD ikada o nekoj osobi. Budimo surovi, kao što to inače jesmo.
Da se NE LAŽEMO više. I ovaj tekst je SUD. Trudite se da SUDITE O SUDOVIMA, A NE O LJUDIMA.