PROBLEM
Najveći životni “kamen” o koji sam se spoticao svih ovih 36 godina (ne bukvalno svih) bila su ŽIVOTNA OČEKIVANJA.
Žašto su očekivanja problem?
Godinama unazad morilo me je neko tiho osećanje životne potištenosti, nemira, nezadovoljstva, neispunjenosti, nedostatka ambicije, nedostatka volje da se borim za ciljeve (koje sam sam sebi definisao i postavio) i nedostaka sreće. Da se ne lažemo, bio sam NESREĆAN.
Zimi sam osećaj nesreće pravdao sebi pakovanjem u formu meteoropatije, izbegavajući ili bojeći se da proniknem u suštini problema. Na taj način sam kreirao “savršen” izgovor za sebe. Onda sam otišao, po sred zime, na Tajland (dva puta) da “pronađem sebe” i shvatio da zapravo imam ozbiljan problem, dublje prirode, jer zimsko neraspoloženje nije nestalo, već se i pojačalo po povratku. Tada sam saznao u kojim sve oblicima se ispoljava depresija i da sam, zapravo, DEPRESIVAN.
Priznanje samom sebi je bilo samo deset posto posla, a ne pola posla, kako to često tvrde stručnjaci, DA SE NE LAŽEMO.
Poslao sam S.O.S. signal nekim veoma bliskim ljudima iz mog neposrednog okruženja da mi je neophodna pomoć. Oni su iskreno želeli da mi pomognu. Jedna od najbližih osoba se i sama bavila psihoterapeutskom praksom, ali mi je savetovala da ne radi sa mnom jer nije mogla da bude objektivna. Krenuo sam u potragu za terapeutima. Nakon nekoliko sedmica došao sam do zaključka da od tri osobe koje mogu da mi pomognu, poznajem lično dve i da sam sa trećom indirektno povezan. Ostao sam sam (ne i usamljen) na polju poslednje životne bitke. Suočavanje sa ovim događajem me je otreznilo i pokrenulo da delam.
REŠENJE
Započeo sam proces duboke samoanalize i preispitivanja svega. Zamislite revidiranje stavova o svim vašim uverenjima, životnim pitanjima, filozofiji života, metafizici i svim drugim temama. Uklanjao sam sloj po sloj svoje ličnosti, kao kada ljuštite luk i skidate deo po deo u nadi da ćete da dođete do srži. Bojao sam se šta ću da nađem u srži. Proces je trajao dugo i ne mogu vremenski da ga omeđim (traje i danas).
Skidajući slojeve došao sam do srži, ali SRŽI NIJE BILO. Usledio je šok i paničan strah da ću zauvek biti nesrećan. U tom momentu čuo sam unutrašnji glas koji mi je sve glasnije i glasnije, muzikom Vagnerove Valkire (opera iz ciklusa Prsten Nibelunga) govorio:
“Očekivanjaaa, očekivaNJAAA, očekIVANJAAA, OČEKIVANJAAA!!!”
Pružio sam žestok unutrašnji otpor govoreći sebi: “Ali ja se ne bavim više očekivanjima drugih od mene. Razočarao sam se u ljude nebrojano mnogo puta. U prijatelje, u porodicu ponekad, u neke drage osobe, u neke drage devojke, u neke drage žene, u poslovne saradnike i sve druge, gotovo bez izuzetka. I ja sam njih razočarao DA SE NE LAŽEMO, više puta.”
Gledajući tako u ogledalo, u ogoljenu srž samog sebe, gde nisam našao ništa, u tom momentu dolazi do “bljeska“. Glas koji ponavlja reč “očekivanja” postaje rečenica:
“I PRESTANI DA OČEKUJEŠ OD SAMOG SEBE”
U ništavilu mog ogoljenog ega pronalazim BIT, SUŠTINU i SVE. Istog momenta spada teret, spadaju poslednji životni okovi sa mene, oslobađam se stega i postajem ULTIMATIVNO SLOBODAN. Verujte mi na reč, ne postoje surovija očekivanja od onih koje imate prema samom sebi.
Šta se sve očekuje od nas?
Očekuje se od nas da budemo vaspitani, da persiramo drugoj osobi po osnovu njenih godina, da pojedemo sve iz tanjira što u njega sipamo, da ne jedemo bez hleba, da vraćamo kući na kraju školske godine, knjižice sa svim peticama, da završimo fakultet, da doktoriramo, da se vratimo iz grada trezni u dogledno vreme, da ne idemo vani mokre kose, da ne pravimo promaju, da ne potrošimo svu toplu vodu, da ne hrčemo dok spavamo, da imamo brendirane stvari, da vozimo skupe automobile, da imamo rešeno stambeno pitanje, da imamo posao, da budemo duhoviti, da budemo nasmejani, da budemo dobri ljubavnici, da ne menjamo često frajere u malim sredinama (jer loša reputacija), da budemo dame na ulici, Mišlen kuvarice u kuhinji, pasionirane ljubavnice u krevetu, da smo opšte obrazovani, da znamo da se kaže infarkt, a ne infrakt, da je oftalmolog, a ne oftamolog, da je kulinarika, a ne kulinarka, da spavamo 7-8 sati, da imamo tri normalna obroka i dve užine, da izađemo na svake izbore (dobro, ne baš na svake), da imamo stav i sud o svemu, da sudimo drugima, da volimo kroz odavanje pažnje poklonima, da kupujemo, da posedujemo, da imamo, da smo bogati, da smo elita, da imamo stan na Vračaru, da putujemo van zemlje na svakom odmoru, da ne letujemo u Sutomoru jer to nije letovanje, da rodimo dvoje dece pre tridesete, da izbegnemo da upadnemo u grupu starijih prvorotki, da nosimo ličnu kartu, da imamo “obraz” onakav kavog ga drugi definišu, da poštujemo porodicu bez preispitivanja poštovanja, da imamo obzira prema tuđim osećanjima, da ne povređujemo druge, da poštujemo etiku, moral, zakon, deset zapovesti, da se predajemo u ljubavi bez rezerve, da budemo ljubomorni, da smo ambiciozni, da vraćamo kredite, da gomilamo nepotrebne stvari, da položimo račune gde smo bili i šta smo radili, da kosimo travu i očistimo sneg ispred zgrade, da imamo Wi-Fi i Netflix kod kuće, da imamo najnoviji model telefona, da idemo u preskupe restorane, da nam konobar na Freestyler splavu donese bocu žestine sa sve prskalicama,… Lista nije beskonačna, ali je preduga.
Šta očekujemo od samih sebe?
Očekujemo da volimo sebe, naše ljubavnice, ljubavnike, partnerke, partnere, žene, muževe, decu, da održavamo strast i kad plamen počne da se gasi, da budemo ambiciozni, da hakujemo dan, sedmicu, život, sistem, državu, da izađemo iz “trke pacova”, da zaslužimo “zagrobni život”, da pokrenemo svoj biznis, da budemo vlasnici startapa, da budemo svoji na svome, da vodimo zanimljiv i ispunjen život, da budemo proroci, savetodavci, gurui, marketing eksperti, da putujemo, da širimo svest i vidike. I ova lista je preduga, ali se završava sa očekivanjima da BUDEMO SREĆNI.
Oh, kako je lepo živeti ŽIVOT BEZ OČEKIVANJA. Pridružite mi se, nećete se pokajati, obećavam. Naravno, ja ovo NE OČEKUJEM OD VAS, a nemojte ni vi od sebe. 🌞😎🤩🙏
“Malo sreće puno suza
Tek k’o žar u mraku sinem
Moja sreća nije raskopčana bluza
Da je složim na fotelju kad je skinem”
Nikola Vranjković, Fotelja (album Vremeplov).
Hvala Univerzumu i Suncu. 🌞🤩
Hvala Nikola Vranjković na ovoj pesmi i ovim navedenim stihovima, jer na našem jeziku, po mom skromnom muzičkom mišljenju, ne postoje reči koje nose snažniju životnu poruku.