– Baš sam se obradovao, čoveče, kad sam te čuo. Dobar si žešće! Da li si pokušao nekada da kažeš, ono stvarno, šta misliš, onako, iz dubine duše?
Pa ne znam. Ja se uvek trudim, ali verovatno ne uspevam.
– Dobar si ti. Ti imaš snage. Tebe klinci vole. Ti bi mogao da digneš veliku frku.
Ne. Za veliku frku su potrebna muda.
– A uvek ima onih koji dižu prašinu, ali TRAŽI SE VRAČ DA POKRENE OLUJU. Takvog čoveka pronalazi sudbina. Nisu dovoljna muda, potrebna je VIZIJA. Kapiraš? VIZIJA.
Nemam ja viziju. Imam crne rupe. Crne rupe u glavi, čoveče. Nema prošlosti, nema budućnosti.
– A gde si ti?
Nema ni mene.
– To sam i mislio. Crne rupe nastaju kad se um ubrza do beskonačnosti, ali u negativnom smislu, tako da ti se čini da onoga do čega ti je stalo nema. Nema života. Nema sveta. Nema drugih ljudi, nema čak ni tebe.
Čekaj, pa otkud ti znaš to za crne rupe. Ti si isto imao?
– Naravno da sam imao. Crne rupe su ti pravi psiho buvljak. Možeš da se zezaš sa čudima kako hoćeš. Možeš da praviš munje. Možeš da prizoveš kišu. Možeš da privučeš veliku lovu i neku strašnu ribu. Možeš da radiš šta god hoćeš. Ja sam provaljivao razne stvari: kako se lebdi iznad kreveta, kako se leti na druge svetove, kako da se spoji sa svojom senkom, kako se sluša Džimi Hendriks, i tako to.
– Je li, a kako bih ja to mogao da naučim, a?
– Ako si DUH KOJI HODA onda je to za tebe pičkin dim. Vidi ovako, ako je vedro nebo, i ti zapališ veliku vatru, i padne velika kiša, ti onda možeš da kažeš da si VATROM PRIZVAO KIŠU, ako si je samo zato zapalio.
Crni Bombarder (1992) je film reditelja Darka Bajića koji se bavi prilikama u hipotetičkoj Srbiji kojom upravlja diktatorsko-milicijski režim.